Ko jos veruje da pustinjski kamiloje.ci mogu izvesti ovako slozenu i sofisticiranu akciju, bez INSAJDERSKE pomoci iznutra. Neke mocne globalne strukture koja kreida dogadjaje ???

Poznati su planovi Atlantista za razbijanje Bliskog istoka, po etnickim linijama. Da sporazum iz I ww (ENg. FR) Sajks-Picto iz 1916 vise NE VAZI. Da ima ideja i o Velikom Izraelu, koji bi obuhvatao zemlju od Nila do Eufrata.  Britanski interes za ovo je satanizacija EU kao neuspesne tvorevine, Germanskog IV Rajha i mobilizacija glasaca da na referendumu o izlasku zaokruze DA.

JE LI OVO PUTINOV CILJ? Rušenje stupova američke moći i novi Bliski Istok po ruskom modelu

Strategija Moskve na Bliskom istoku je usmjerena ka obnavljanju principa u regiji koji je Washington tako bezobzirno srušio u slijepom nastojanju da preuredi Bliski istok prema vlastitim željama, kaže se u raščlambi Andreja Koribka, iz New Eastern Outlook-a.

Ruska intervencija u Siriji potpuno je poremetila američki plan stvaranja “Novog Bliskog istoka”, najavljenog tijekom neuspjelog izraelskog rata 2006. u Libanonu. Iako ne postoje službeni dokumenti kakva bi bila nova mapa regiona, mnogi su smatrali da bi on najvjerojatnije pratio “krvave granice” koje je 2006. predstavio umirovljeni američki časnik Ralf Peters, odnosno da bi se zemlje regije raspale duž etničkih i sektaških linija po starom scenariju Odeda Jinona iz 1982. (vidi: naslovna karta)

U stvari, ispunjavanje tog plana je jedan od glavnih razloga za predstavu “Arapskog proljeća” i rat protiv Sirije. Ali, briljantnom inicijativom Rusije, koja je nesporno postala glavni igrač na Bliskom istoku, ovi scenariji su dovedeni u pitanje.

before

Usporedite ovu aktualnu kartu sa onom naslovnom!

Strategija Moskve na Bliskom istoku je usmjerena ka obnavljanju principa u regiji koji je Washington tako bezobzirno srušio u slijepom nastojanju da preuredi Bliski istok prema vlastitim željama. Ovaj “ruski Novi Bliski Istok” je mnogo drugačiji od američkog, i on eliminira skoro svaku polugu utjecaja koju je Washington prethodno pokrenuo u nastojanju da region snažno zadrži pod svojim strateškim zapovjedništvom.

Tzv. “Koalicija pravednika” (Rusija-Sirija-Irak-Iran) je u potpunosti poremetila poredak koji su SAD prethodno nametnule Bliskom istoku, i ne očekuje se da će ostati mnogo od strateške arhitekture koju je Washington stvorio tijekom protekle dvije i pol desetljeća. Ovo su najznačajniji elementi koji definiraju ovu promjenu paradigme:

Rusko vodstvo

Prvo, najvidljivija razlika je ta što je Rusija preuzela ključnu ulogu u određivanju dnevnog reda u regiji. Moskva, a ne Washington najkonkretnije utječe na promjene na Bliskom istoku. Unatoč iznenađenoj reakciji mnogih promatrača (naročito zapadnih), ova situacija se nije pojavila odjednom. Rusija desetljećima neprestano jača svoj regionalni utjecaj, kroz dva jaka strateška partnerstva sa Sirijom i Iranom. Onaj s Iranom je relativno nov i uglavnom seže od ranih 2000-ih, ali je odnos sa Sirijom počeo u ranim 1970-im i jedini je od prijateljstva iz sovjetske ere ostao netaknut.

Hassan_Rouhani_and_Vladimir_Putin

Kroz istovremeno usklađivanje i jačanje svakog od ovih bilateralnih partnerstava, plus jedinstvenog strateškog preklapanja između njih (tj. Sirijsko-iransko strateško partnerstvo), uspostavljen je superčvor interesa, čime je postavljena strateška pozadina za sadašnji savez i multilateralni odgovor na kaotično uništenje američkog ‘”Novog Bliskog istoka “. Za razliku od SAD, Rusija vodi od naprijed, a ne s leđa, a njen primjer je ohrabrio koaliciju i podigao nade cijelom multipolarnom svijetu.

Irački rat za neovisnost

Jedan od najvažnijih elemenata ruskog “Novog Bliskog istoka” je uključivanje Iraka u jezgru saveza, što se može čitati kao ništa manje od želje da se ta zemlja oslobodi američke dominacije i ponovno stekne neovisnost.

Većina Iračana, a posebno njihova vlada (kao što se može zaključiti po njihovom članstvu u koaliciji), su svjesni činjenice da su SAD koristile ISIL kao svog strateški malj za aktualiziranje “krvavih granica” Ralfa Petersa. Čini se da je i sunitima i šiitima i Kurdima nakon desetljeća uništenja i bezbroj lažnih obećanja dosta svega, čak i onim do sada najvjernijim američkim saveznicima. Irak je primjer teških opasnosti koje zadese sve američke drugorazredne ne-zapadne partnere.

Savez predvođen Rusijom bi mogao donijeti novi irački rat za neovisnost. To pokazuje da čak i većina zlostavljanih država ima realan potencijal da uzvrati, pod uvjetom da postoji politička volja na najvišim razinama i da je stanovništvu zaista dosta prethodnog stanja.

Sirija prolazi puni krug

Ironično je da je Sirija prvo poprište novog Hladnog rata. Težnja Pentagona je bila da putem “arapskog proljeća” i obojenih revolucija ispali plotun, jer su SAD prvobitno planirale da prenesu kaotične promjene režima sve do središnje Azije, a zatim do “odmetničkih država” Rusije, Kine i Irana. Podrazumijeva se da su sve tri države shvatili težnje SAD za globalnom moći, a da nije bilo žestokog i patriotskog sirijskog otpora, moguće je da bi oni danas bili u mnogo manje povoljnom i manje organiziranom položaju da se suoče sa svojim takmaca nego danas.

assad

Sirija je žrtva koja zaustavila plimu obaranja nepodobnih režima. Zahvalnost Rusije je izražena 2013. kroz diplomatsku intervenciju kojom je spriječena kampanja američkog bombardiranja te države. To je Rusiji i njezinim partnerima kupilo malo više vremena da se pripreme prije sljedećeg neposrednog naleta, ali je i nehotice izazvalo SAD da godinu dana prije roka pokrenu planove obaranja vlasti u Ukrajini.

Ovaj osvetoljubiv potez je trebalo da “kazni” Rusiju za globalnu sramotu koju je nanijela Washingtonu u Siriji. Većina ljudi pogrešno misli da je novi Hladni rat krenuo u Ukrajini, ali je to u stvari bila Sirija, gdje se sada odvija najvažnija faza razbijanja unipolarne hegemonije i rađanja multipolarnog svjetskog poretka. Više je nego vjerojatno da se to neće ograničiti samo na Bliski istok.

Domino-efekt

Za američke stratege, najveća neizvjesnost je pitanje dokle će geografski točno “Savez pravednih” ići u borbi protiv globalnog terorizma. Sada je središte Sirija, ali je realno pretpostaviti da će, u slučaju uspjeha kampanje, saveznici moći ponove isti potez u Libiji ili Afganistanu, naravno na službeni zahtjev lidera tih zemalja. Ovu tvrdnju potkrepljuje napomena da je američki državni tajnik John Kerry odmah poslije početka antiterorističke intervencije u Siriji, hitno tražio od libijskih vođa (i legalnih i oporbenih) da u najkraćem mogućem roku formiraju vladu, da bi zaustavili ISIL od daljnjeg učvršćivanja u toj zemlji.
Moglo bi se pretpostaviti da su SAD ozbiljno zabrinute zbog mogućnosti da prošireni savez, koji uključuje i Egipat (koji je u prošlosti selektivno intervenirao u Libiji), mogao intervenirati u toj propaloj državi kako bi se zemlja očuvala od totalnog raspada. Ako bi i nešto slično učinio i Afganistan, to bio posljednji čavao u lijes centralno-južnoazijskog kaosa u režiji SAD, jer bi na taj način i Afganistan mogao početi vlastiti rat za neovisnost i uklanjanje američkog prisustva.

Ako dođe do terorističke prijetnje, pomoć “Saveza pravednih” mogu potražiti i Tadžikistan i Uzbekistan. Problem u ovom scenariju je mogućnost da se više prijetnji pojavi istovremeno, što se u tom slučaju može pokazati kao preveliki teret za ruske vojno-strateške planere.

Rušenje stupova američke moći u regiji

Ne računajući Izrael (koji je posebna kategorija za sebe), utjecaj SAD na Bliskom istoku je počivao na dva osnovna stupa – Turskoj i Saudijskoj Arabiji. Ali, kako se Rusija vraća u regiji, ta konstrukcija se raspada. Igrom geopolitičke sudbine, iako su ih SAD ranije smatrale najstabilnijim zemljama u regiji, i Turska i Arabija su na rubu destabilizacije. Erdoganove pogrešne procjene su dovele Tursku u stanje de facto građanskog rata, dok je katastrofalan rat Saudijske Arabije u Jemenu dao povode za ozbiljne unutarnje podjele i planove o rušenju tog režima.

Glavni problem Sirije i Iraka je kurdski separatizam, ali ruska vojna akcija stvara i određena razina utjecaja na Kurde, koji se može koristiti za ublažavanje secesionizma. U tom slučaju, Sirija i Irak imaju mnogo bolju budućnost od Turske i Saudijske Arabije, što sve ima veliki utjecaj na slabljenje američkog utjecaja u regiji i njegovu strategiju.
Saveznici pažljivo važu primjenu sile u Siriji – ruska podrška je i dalje ograničena na zračne misije, a sirijska vojska i kurdske milicije brinu o kopnu. Rusija i Iran moraju izbjeći da ponove ranije pogreške i da se ne “zaglibe” i upadnu u stratešku zamku, da bi sačuvale prijeko potreban prostor za rješavanje budućih regionalnih sigurnosnih prijetnji.

Autor: Andrew Koribko, New Eastern Outlook/offGuardian – priredio M. Đorđević | Kurir | croative.net

http://specijalnirat.blogspot.rs/

Karta Velikog Izraela po  Knjizi postanka 15:18-21. OdNila do Eufrata.